Zasto Vas mlatretiram?
Voljela bih, Da ste ovdje, da Vas sve držim za ruku i tepam Vam. Da vas zagrlim i kažem svima da je život baš ovo što upravo sada prolazi tik kraj nas i arogantno nam se osmjehuje. Znate kako ja vidm život? Kao macho tipa koji se smješka i mjerka te i nikad ne znaš da li će ti priđe ili da te zaobiđe u širokom luku. Jer upravo takav je bio i moj život .... Ponekad sam ga čak doživljavala kao nekoga s kim mogu popričati i reći šta me boli, ali koji me nikad nije tješio već je na svaku jadikovku samo dodavao „čuvaj snagu, najteže tek dolazi“.... Gledao me očima uvijek druge boje i na drugi način. Nikad isto i nikad skoro blagonaklono. I kad me naizgled „mazio“ uvijek je iza leđa skrivao neki kamičak kojim će me neposredno poslije gađati tek da me upozori „ne spavaj“. Moj život je taj koji jedini mogu i hoću da živim i pored toga što mi je češće maćeha nego majka. Ne bih se mjenjala ni sa kim jer ne znam šta bi me tek tad dočekalo. Možda bih da iskusim život nekoga drugoga čak pomislila i da je moj beskrajno lijep i dobar. Možda, a možda i ne bih.... Zato se ne bih ni mijenjala jer poznat put makar kamenit je ipak poznat. Na nepoznatom ne znaš gdje ćeš doći do slijepe ulice i gdje je naizgled čvrsto tlo a, ustvari je lako lomljiv tanak sloj „mladog“ leda koji puca i pod namanjim teretom.... Taj i takav život, kakv živim i kakav sam živjela želim da podijelim s Vama..... A Vi kad osjetite potrebu da me uhvatite za ruku i tješite ili da bacite kamen kao na najveću grešnicu, ne oklijevajte. Slobodno vođeni svojim impulsima uradite upravo to što želite jer i ja sam dio Vašeg života, postala upravo sada i imam pravo da učestvujem u njemu i da s Vama podijelim radosti i tuge, sreće i nesreće.... Da Vam se nasmiješim i da zaplačem na Vašem ramenu... Spremna sam da se osjetim kao dio Vašeg života i time sam upravo zakoračila u nepoznato. Vi me vodite i od Vas zavisi da li ću naići na slijepu ulicu, tanak sloj leda ili ću čvrsto i postojano koračati kao i do sada..... Vaša Dijana